Ansambl Dialogos i Katarina Livljanić predstavit će projekt “Hekuba – kraljica Troje” u HNK Zagreb
Foto: Željko Karavida |
Nagrađivani francusko-hrvatski ansambl Dialogos, koji je utemeljila hrvatska pjevačica i muzikologinja Katarina Livljanić, predstavit će svoj projekti Hekuba u foyeru zagrebačkog HNK 26. travnja u 17.30 sati. Inspiriran grčkim mitom, ali i njegovim renesansnim interpretacijama, Hekuba je prožeta specifičnim glazbenim izričajem kakav njeguju ansambl i njegova umjetnička voditeljica.
Priča
Priča o
Hekubi okružena je morem i vjetrom. Rat je završio, Troja je uništena, umorni
grčki vojnici sjede na spaljenoj no man’s
land i hoće kući. No vjetar staje i lađe ne mogu isploviti. U tome trenutku
uzaludne bonace kada je sve ustajalo i nepomično, treba zamoliti bogove da
nešto pokrenu, žrtvovati nešto što je teško dati. Duh mrtvoga grčkoga heroja
Ahila podiže se i traži za žrtvu najveće blago, Poliksenu, Hekubinu kćer, kako
bi se Grcima dao vjetar u jedra.
Priča o
Hekubi pokrenuta je nesanicama kroz koje plamte proročki snovi. Hekuba u snu
vidi i pad Troje i smrt Poliksene, ne znajući da je čeka još jedan užas: njezin
najmlađi sin Polidoro, kojega je otac za rata uz veliko blago povjerio
prijatelju Polimnestoru, nastradat će, i to od prijateljeve ruke. Iz pohlepe za
zlatom, Polimnestor dječaka baca u more.
Poliksenina
smrt je teška, ona dolazi od neprijatelja, od sudbine, od znaka bogova. Ona je
zalog za vjetar, za pokret iz post-ratne kaljuže. No, Polidorova smrt boli
više, to je besmislena smrt, to je smrt povjerenja u najbližeg prijatelja, to
je oteti život iz najnižih ljudskih instinkta.
Hekuba se
od dostojanstvene kraljice pretvara u pomahnitaloga demona koji jedini izlaz
vidi u osveti, te ide od jednog do drugoga ratnika tražeći od njih objašnjenje
ili pomoć. Odisej je već umoran od svega, dvostruk i lukav, Agamemnon je moćni
macho spreman za paktove, Polimnestor je cinični lažljivac i oportunist. Uz
Agamemnonovu pomoć, Hekuba će Polimnestora privući u tabor gdje će mu se
osvetiti trojanske žene - iskopat će mu oči i usmrtiti djecu.
Priča o
Hekubi svoj smiraj nalazi u svjetlu koje preplavljuje tamu. Hekuba prolazi kroz
katarzu osvete, a Polimnestor kroz mrak svojega sljepila počinje vidjeti u
budućnost i proriče tuđe sudbine.
Projekt Dialogosa
Dialogos
crpi inspiraciju za ovu glazbeno-scensku izvedbu Hekube iz dva renesansna
izvora. U 16. stoljeću venecijanski polihistor Lodovico Dolce (1508-1568)
preveo je na talijanski Erazmovu latinsku verziju (tiskanu 1506.) Euripidove
antičke Hekube (480-406. prije Krista).
Dolceova je elegantna stihovana priča o Hekubi utjecala na Marina Držića
(1508-1567) da u Dubrovniku preradi Dolceov tekst i napiše vlastitu stihovanu
dramu na hrvatskom jeziku. Izvedena je u Dubrovniku 1559., nakon što je dvaput
zabranjivana, jer su je lokalne vlasti smatrale previše - turbulentnom. Dolce i
Držić, dva mediteranska blizanca rođena i umrla istih godina, danas počivaju u
dvije venecijanske crkve koje dijeli par koraka i pokoji uski kanalić ustajalog
jadranskog mora kojim ne puše vjetar. Njihove dvije republike, Dubrovačka i Serenissima,
stajale su kao dvije utvrde oko tog istoga Jadranskog mora, u doba kada su
Dolce i Držić pisali svoje Hekube.
Glazba
Kreacija
ansambla Dialogos križa Dolceovu i Držićevu verziju priče, Grci i Trojanci
pjevaju i suprotstavljaju se na starim talijanskim i hrvatskim dijalektima u
ovom djelu za solo pjevače, instrumentaliste i malu skupinu tradicijskih
pjevača iz Dalmacije koji komentiraju radnju poput kora.
Glazba naše
Hekube rađa se u Dialogosovu laboratoriju koji improvizacijskim tehnikama crpi
u dubrovačkim i venecijanskim izvorima 16. stoljeća, te u oporoj tradicijskoj
glazbi dubrovačke regije sačuvanoj do danas.
A izvora je
izobilje: u venecijanskim salonima, ridottima i accademiama, sastajalištima
humanista, muziciralo se u različitim sastavima, izvodile su se preradbe
madrigala za glas i instrumentalnu pratnju te improvizirana pjevana poezija.
Cantori al liuto, poput Ippolita Tromboncina, kojega spominje i sam Lodovico
Dolce, pjevaju uz lutnju ili kakvo drugo glazbalo, a izvori spominju i parodije
schiavona koji pjevaju uz violu da braccio na iskrivljenom venecijanskom
dijalektu. Za Dolceovu tragediju Troiane, nesačuvane glazbene intermedije
napisao je skladatelj Claudio Merulo, tadašnji orguljaš u sv. Marku. Cornelio
Frangipane, autor Tragedie (1574.) spominje Merulovu glazbu i u svome djelu,
prisutnu ne samo u intermedijima i korovima između dramskih scena, nego čak i u
deklamaciji teksta različitih uloga! Nažalost, također je riječ o glazbi čiji
su zapisi izgubljeni, no sačuvani oblici pjevane poezije poput strambotta,
giustiniana, gregeschi, postoje u brojnim venecijanskim izdanjima 16. stoljeća
te svjedoče o poroznim granicama između visoko sofisticirane predaje renesansne
polifonije i njezinih adaptacija u svijet pjesnika-pjevača u humanističkim
salonima i kazališnim predstavama.
S druge
strane Jadrana, u renesansnom Dubrovniku, glazba je prisutna u različitim
kontekstima: Accademia dei Concordi (Akademija složnih) okupljala je dubrovačke
humaniste, no tu je i francuski skladatelj Lambert Courtois zanimljiva
polifonog opusa, aktivan u glazbenom životu grada... 1533. scenski je izveden
hrvatski prepjev Polizianova Orfea s brojnim uputama o pjevanju, a 1548.
Držićeva komedija Tirena nosi na naslovnoj stranici podatak o moreschi,
ratničkiom stiliziranom plesu koji je do danas preživio na obližnjem otoku
Korčuli. Spomen pastirskih plesova i moresche predstavljaju tako kontrast i
neku vrstu « kreativnog sudara » pučke slavenske kulture s kulturom
venecijanskog utjecaja.
Upravo je
taj susret različitosti vodio rad na stvaranju glazbe u našoj Hekubi:
eksperimentiranje s ulomcima melodija Ippolita Tromboncina, Claudia Merula,
Lamberta Courtoisa služilo nam je u razvijanju vokalnih linija na rubu
improvizacije uz instrumentalnu pratnju, katkada na pragu izmedju govora i
pjevanja. S druge strane, pučko pjevanje dubrovačkog kraja te korištenje
instrumenta lijerice, sačuvanoga do danas u tradicijskoj glazbi, vodilo nas je
kroz stvaranje i dramatsko razvijanje upravo toga “kreativnog sudara” dvaju
susjednih, ali različitih svjetova.
Rezultat je
glazbena predstava u kojoj se svevremena snaga grčkog mita susreće s
venecijanskom renesansnom finoćom i hrapavom silinom Dalmacije na pragu
Otomanskoga carstva. I kao što su Dolce, Merulo, Držić... djeca svoga vremena,
te njihova djela nisu rekonstrukcije antičkih tragedija, nego renesansna
umjetnost, tako smo i mi djeca ovoga vremena, te je naša "dvoglava",
venecijansko-dubrovačka Hekuba, novo djelo nadahnuto prošlošću.
U današnjem
svijetu koji sve više voli crno-bijele podjele na dobre i zle, Hekuba je priča
o dobrima koji mogu biti zli i zlima koji se mogu smilovati, Hekuba je priča o
ljudskoj duši u svoj svojoj dubini i nedokučivosti, o tami koja može biti
svjetlo, o sljepilu koje može postati vid.
Primjedbe
Objavi komentar
Slobodno mi pišite na gocreativeblog@gmail.com